Kunoichi

U svjetlu zbivanja narušene društvene stvarnosti 2009. godine; ekonomske krize, studentskih stremljenja, nasilja koje je zavladalo ulicama naših gradova, rastuće korupcije te općenito otužnog i suviše teškog stanja s kojim smo se prisiljeni suoćiti. Odlučila sam razgovarati sa čovjekom koji je svojom ličnosti označio tijek suvremene hrvatske političke stvarnosti, kako, u kojoj mjeri i na koji način, ostavljam sudu vaše svijesti i savijesti.

Ivan Zvonimir Čičak kao mlad čovjek postao je žrtva jednoumlja; kasnije, činjenje i stvarnost donjeli su mu nekoliko uloga; studenta, studentskog prorektora, političkog disidenta, oca, političkog zatvorenika, političara, borca za ljudska prava, kolumnista Jutarnjeg lista te naposlijetku poljoprovrednika na živopisnom krajoliku Marije Gorice.
Zadnjeg dana završne školske godine 1966. isključen je iz gimnazije bez prava upisa u bilo koju od jugoslavenskih srednjih škola. Razlog isključenja bila je školska zadaća naslova: Nad razastrtom kartom moje domovine, točnije zbog dijela teksta koji glasi:

„Vremena su se promijenila. Danas ja sam slobodan i nikada neću zaboraviti da kilometri ne predstavljaju razliku. I nikada neću zaboraviti povijest. Možda je autoput od Ljubljane do Gevgelije simbol onog što se zove SFRJ. To je naša otadžbina. Možda će jednom autoput Moskva - Berlin - Pariz - Atena biti simbol države koje će se zvati Europa. Ali dovijeka će mi moja domovina biti najdraža.“


Ivan Zvonimir Čičak

Kako ste kao mlad čovjek, maturant, doživjeli izbacivanje iz vaše srednje škole te kako ste naposlijetku uspjeli završiti srednju školu?

Suprotno vjerovanju da sam smjenom Rankovića primljen natrag u sustav srednjoškloskog obrazovanja, srednju sam školu završio privatno u 6. gimnaziji u Zagrebu.

Dana 21. prosinca 1970. godine Sveučilišna skupština izabrala vas je za prvog studenta prorektora u 300-godišnjoj povijesti sveučilišta u Hrvata. Savez studenata zaprepašten je izborom izrazito nacionalistički orijentiranog prorektora?

Ne samo to, nego su oni tada tvrdili da sam ja sam za sebe tada tvrdio da sam ekstremno nacionalistički orijentiran. Naprosto je to bila manipulacija, falsifikat, kasnije, 21. siječnja, oni su tu izjavu povukli. To je naprosto bila laž. To su radili prof. Strpić sa tvog fakulteta, i ostali, a oni su uvijek ostali isti. Njima je prije svega smetala demokracija, oni u bili i ostali samo tvrdi komunisti i to će ostati do smrti.

Godinu 1971. povijest pamti kao godinu studentskog bunta. 35 000 studenata pridružilo se Hrvatskom proljeću, je li tako?

90% studenata se pridružilo Hrvaskom proljeću, neki su bili protiv, to je bilo njihovo pravo. Vidite, mi smo o svemu odlučivali otvorenim i javnim skupovima. Jedino na Fakultetu političkih znanosti nisu podržali štrajk.

Kao studentski lider i istaknuta osoba dva ste se puta našli u kaznionicama zatvorskog sustava SFRJ. Možete li reći zašto?

Uhićen sam 1971. i 1987. Godine 1971. uhićen sam kao jedan od studentskih lidera uz Dražena Budišu, Ante Paradžika i Gorana Dodiga. Bili smo osuđeni smo na zatvor zbog “zločina protiv države”.U zatvoru sam proveo ti godine.
Godine 1987, uhićen sam formalno zbog utaje poreza, međutim pušten sam nakon štrajka glađu, bio sam 2 mjeseca u pritvoru i na suđenju dokazao svoju nevinost.

Mogu li se studentska stremljenja 1971. i danas dovesti u opreku?

Ne mogu, naime, tadašnji studentski bunt imao je jasne ciljeve, konkretno predstavljanje, vodstvo. Ukratko imao je ime i prezime. Današnji studentski bunt to sasvim sigurno nema. Mislim, čovjek mora imati ime i prezime i s time jasno stati: ja sam taj i taj i mislim to i to.U početku sam podržavao studentski bunt, jer smatram da je bilo koji oblik studentske aktivnosti u načelu dobar.
S odlukom o javno financiranom visokom obrazovanju zapravo će biti smanjen broj osoba koje će moći upisati fakultete zato što će ministarstvo odrediti kvote, unutar tih kvota će se upisati onaj broj studenata koji su oni odredili, nakon tog više se nitko neće moći upisati. 19 000 studenata je određeno za Hrvatsku. To je kvota za koju država može financirati. Po mojoj procjeni, s obzirom na ekonomsku krizu, ta će kvota biti i manja.

Dakle, studentska zbivanja danas i 1971. nikako se ne mogu dovesti u opreku?

Ne, ne mogu. Inače ja sam u početku podržavao pobunu studenata smatrajući da svaku studentsku pobunu treba podržati kao oblik revolta mlađe generacije. Dok nisam vidio da to nije bunt mladih nego da su iza toga stajali neki profesori koji nisu bili zadovoljni svojim karijerama.

Što mislite koji bi trebali biti pravi ciljevi borbe i stremljeja studenata danas?

Moje je mišljenje da bi svaki studentski pokret trebao imati prvo taktičke i drugo strateške ciljeve. Strateški ciljevi su vezani uz društvo, uz ono što se događa u društvu, na prostor na koji se studenti moraju dugoročno orijentirati, ne samo kroz strukture, jer strukture zapravo guše ljude. Mora postojati vaninstitucionalni okvir organiziranja studenata u kojem bi se oni mogli izražavati ali isto tako i doeducirati. To su strateški ciljevi, a taktički su ono što je konkretno vezano uz studentske interese, dakle ono što je vezano uz studentski standard, studiranje, položaj studenata u društvu, itd.
Ono što je važno, biti uporan te imati smisla i za entuzijazam i utopiju, što je poželjno ali isto tako imati smisla za razumijevanje realnih političkih ciljeva.

Po izlasku iz zatvora imali ste zabranu pisanja, odnosno javnog nastupa kao takvog?

Šest godina. Zapravo, zabrana javnog nastupa bila je sve do pada komunizma. Ja nisam mogao objaviti pisma čitalaca, a kamo li neki tekst.

Ako ne varam, u tom ste se periodu bavili prodajom kožnih torbica?

Točno, proizvodio sam kožnu galanteriju i imao sam butik na uglu Selske i Končareve.


Ivan Zvonimir Čičak i dr. Ivo Banac

Vi ste vodili prvi nevladin odbor za ljudska prava, zar ne?

Bio sam predsjednik, odbor se zvao Hrvatsko društvo za zaštitu i promicanje ljudskih prava. Ta instutucija postoji i danas, bila je osnovana 1990. godine. Kasnije sam bio prvi predsjednik i osnivač Hrvatskog Helsinškog odbora.

Sada kada ste spomenuli helsinški odbor, možete li reći koja je njegova perspektiva i kako HHO može utjecati na društvenu stvarnost Hrvatske?

HHO je prebrodio krizu činjenice da su u taj odbor dovođeni krivi ljudi koji nemaju nikakve veze s ljudskim pravima i koji ništa o ljudskim pravima nisu razumijeli. On se rekonstruirao, obnovio je svoju strukturu članstva, ali je obnovio i svoj ured u kojem danas radi osam ljudi, koji danas rade onaj posao koji mu je i zadaća. A to je zaštita ljudskih prava na vrlo konkretnim slučajevima.

Reputacija HHO-a je narušena u proteklih par godina, kao novi predsjednik kako mislite to ispraviti?

Naime ja sam stari mačak koji se bavi ljudskim pravima i ja znam što treba napraviti, i mislim da ćemo za pola godine proraditi punom parom. Kažem vam da ćete se iznanaditi što će biti.

Nadam se.

10. prosinca 2009. održana je dodjela nagrada koje HHO dodjeljuje istaknutim borcima za promicanje ljudskih prava u Hrvatskoj...

A koji su to?

Iskreno, ne znam.

Ni ja, ja ne znam baš puno tih istaknutih boraca za ljudska prava u Hrvatskoj. Ja znam recimo Žarka Puhovskog, kojemu skidam kapu kao borcu za ljudska prava, Ivu Banca, Danijela Livina, Slobodana Budaka, Božu Novaka, pokojnog Peru Mrkalja, Antu Gavranovića, to su ljudi koji su ličnosti, samo to nisu ljudi po receptu ovih naših novo komponiranih staro komunističkih ljevičara. Naime, ja točno znam tko se bavio ljudskim pravima 90tih godina, dakle pogotovo u vijeme Jugoslavije, tko je spadao u disidentske krugove; nitko od onih koje oni danas spominju.To su sve bili partijski aparatčeki, a danas budući da više nemaju manevarskog prostora, ubacili su se u prazan prostor ljudskih prava.

Ta tko je onda primio nagradu HHO-a?

Primili su je ljudi koji su nešto napravili. I konačno naš nagrade izazivaju golemu medijsku pažnju. A ne znam jeste li vidjeli da li je bilo tko posvetio pažnju nagradama human rights festivala?!
...

Nalazim zanimljivom činjenicu da je tijekom dodjele nagrada HHO-a održan prosvjed novinara ispred HND-a, možete li se osvrnuti na to?

U to vrijeme bila su dva prosvjeda. Bio je prosvjed novinara pred HND-om. U svom govoru pružio sam potporu novinarima u njihovu prosvjedu protiv cenzure u hrvatskom medijskom prostoru. Upozorio sam na sve prisutniju i agresivniju cenzuru u medijima te na sve prisutniji govor mržnje u brojnim člancima i komentarima. Bio je i jedan prosvjed preko puta HNK, ispred muzeja za umjetnost i obrt, bilo je ljudi koji su prosvjedovali protiv imena Trga Josipa Broza Tita. Dakle imali smo tri stvari vezane uz ljudska prava isti dan.

Sad kada ste spomenuli sve prisutniju cenzuru u medijskom prostoru. Možete li mi reći nešto više o otkazima novinara, lektora, redaktora...?

Zapravo, novinari spadaju u privatni sektor. U privatnom sektoru su masovni otkazi i smanjivanja plaća. Međutim iz privatnog sektora se ne čuje ni glas. Zato što ljudi jednostavno nemaju ista ona prava koje imaju ljudi iz državnog sektora, oni su zaštićeni kao polarni medvjedi. Njih naoprosto nitko ne može taknuti. Međutim, čuo sam da u pojedinim ministarstvima ljudi ostaju bez posla, ukidaju se povlastice poput plaćenog putovanja do radnog mjesta, topli obroci i tako dalje. Moramo shvatiti da država nema novaca.
Vrlo interesantan podatak ja da je u vrijeme svog mandata u šest godina ministar Primorac, u okviru svog ministarstva zaposlio oko 13 000 ljudi, što je strahovito opterećenje za proračun.
Gledajte kada su iz MMF-a došli u Baltičke tigrove (op.ur. odnosi se na Litvu, Latviju i Estoniju) prva stvar koju su napravili bilo je otpuštanje 1/3 zaposlenih u javnom sektoru, u školama, bolnicama, itd.,zatim smanjenje osobnih dohodaka za 20% i mirovina za 20%. Prema tome ako se mi ne izvučemo iz ove krize i dođe nam MMF, to čeka i nas.

Mogli bismo uskoro postati balkanski tigar (obostrani smijeh)



(Prema znanom hrvatskom receptu) Vratimo se na devedesete. Nakon što je stojedinica trebala izgubiti koncesiju, 120 000 zagrepčana ustalo je protiv te odluke i održan je prosvjedni skup na glavnom zagrebačkom trgu, 21. studenog 1996., u znak podrške.

Možete li nam osvijetliti vašu ulogu u organizaciji prosvjeda?

Kada je prosvjed počeo, ja sam bio u Minsku na kongresu, kao čovjek koji se ničim ne bavi, međunarodne helsinške federacije, gdje su bili predstavnici helsinških odbora iz cijele Europe i Amerike. Tada su se u Minsku održavale demonstracije protiv Lukašenka. Prije toga sam bio u Poljskoj, u Litvi, te doista nisam znao što se događa u Hrvatstkoj. Na povratku me dočekao jedan kolega u Beču, čija je supruga Gordana Simonović radila na 101 i rekao mi je što se događa. Čim smo prešli Macelj, nazvao sam radio 101 i pružio im podršku. Potom sam održao telefonsku konzultaciju s članovima izvršnog odbora HHO-a koji su isto tako bili na putovanjima, da li da organiziramo sutradan štrajk, jer sam čuo da su na prvom prosvjedu za Cvijetni trg, zapravo vodeći ljudi Zrinka Mojzeš i Silvijo Vrbanac pozivali ljude da odu doma i da ne štrajkaju. Članovi odbora su prihvatitli. Kasnije sam došao u studij radija 101 i pred njima zaprepaštenima rekao da ih podržavam i nakon toga sam rekao da pozivam ljude da dođu sutra u osam sati i da ponesu svijeće te da molim ministra Jarnjaka da vodi računa da nisam navikao da me diraju. Oni su bili šokirani, pokušali su me kontaktirati s vrha vlasti, vlada je imala sutradan tri konzultativna sastanka na kojima su neki ljudi koji su tada bili ministri, a koji su bili moji studenstki kolege, rekli, mi možemo sve uraditi, osim uhapsiti čovjeka koji je bio na čelu našeg studentskog pokreta. Isti dan, oni su napravili anketu, koju je vodio Faber, i koja je pokazala da će sutradan na Trg bana Jelačića doći 150 000 ljudi . Oni su nas nakon toga nazvali i molili da odredimo osobu koja će biti nadležna za kontakte sa MUP-om, a tada je u MUP-u šef za antiterorizam bio Ivan Rukavina, koji me zadnji puta 1987. uhapsio; stoga smo bili stari znanci. Mi smo se čuli telefonom, gdje sam mu rekao: -Čuj stari ne budem ti ja došao, poslat ću ti Žarka Puhovskog, a vi dogovorite detalje.- Mi smo u tri sata došli u Stojedinicu. Silvije Vrbanac i Zrinka Mojzeš htjeli su odustati od prosvjeda. Tada smo im rekli, gospodo, ali ovo ne organizirate vi, nego mi, i mi ćemo to napravit. Mi smo bili stari maheri koji su znali o čemu se radi, nisu mi to bile prve demonstracije koje organiziram u životu. Naprosto smo to proveli, došlo je oko 120 000
ljudi i stvar je završila tak kak je završila. Kada se Tuđman vratio iz SAD-a i napao nas na isti način na koji nas je Tito napao 1971., koji je u vrijeme tih demonstracija bio u Rumunjskoj, interesantno! Znamo tajming za takva događanja. Tada smo bili kontrarevolucionari, a sada smo bili agenti stranih službi, crveni, zeleni i žuti vragovi. U svakom slučaju sve se mijenja osim političkih fraza malih autoritarnih ličnosti i diktatora.

Dvije godine kasnije, siječnja 1998. godine, Ivan Zvonimir Čičak dobio je nagradu Bruno Krajski - uručeno svojedobno i Nelsonu Mandeli. Nagrada Bruno Krajski uručuje se najzaslužnijim borcima za ljudska prava.


Naposlijetku, možete li prokomentirati fizičke nasrtaje na prof. Tončija Kursara?

Posjetio sam ga u bolnici, bio sam s njim sat vremena, razgovarao sam s njim svaki dan te sam mu stavio na rapolaganje našu instutuciju. No s obzirom da su nadležne institucije države odigrale svoju ulogu, mi se nemamo što petljati.

Smatrate li da je napad na prof. Kursara, napad na akademsku zajednicu ili na ličnost samu?

Vrlo je interesantno da sam razgovarajući s prof. Kursarom i drugim ljudima s vašeg fakulteta saznao da je za tu osobu intervenirao prof. Ivo Goldstein sa Filozofskog fakulteta, dva puta, tražeći od prof. Kursara da ju pusti na ispitu. Isto tako, zvao je i vašeg prdekana za nastavu. To sam napisao i u svojoj kolumni, nitko nije reagirao. To što je napravio prof. Goldstein spada u aferu indeks. Moju kolumnu možete pročitati u arhivi Jutarnjeg lista, gdje sam se podrobnije osvrnuo na sam slučaj intervencije prof. Ive Goldsteina.

Gospodine Čičak, na samom kraju, budući da postoje kontroverze u javnosti na pitanje što vi točno radite ili čime se vi bavite, možete li meni i ostatku studentske populacije odgovoriti na to pitanje?

Ja sam kolumnist Jutarnjeg lista te se bavim poljoprovredom unutar obiteljskog poljoprovrednog gospodarstva u Mariji Gorici.


Poljoprivredno gospodarsko imanje Čičak

Zahvaljujem

Poveznice:
Hrvatsko proljeće.wiki
Hrvatski helsinški odbor
Prosvjed stojedinice.wiki

Opera La Boheme jedna je od najomiljenijih opera koja je svojom potresnom pričom i predivnom glazbom zaslužila epitet jedne od najizvođenijih naslova na sceni Hrvatskog narodnog kazališta, a i svijeta uopće.
Kontroverzna ličnost Arnaud Bernard pokretač je ove opere koja je u petak, 18. prosinca 2009., premijerno prikazana u zagrebačkom narodnom kazalištu, pod ravnanjem dirigenta Josipa Šega.


La Boheme, IV čin

Povijest opere seže u 1848. godinu kada je francuski pjesnik i pripovjedač, Henri Murger, pretvorio kratke priče pod nazivom Le Vie Le Boheme u dramu odnosno prošireno izdanje knjige pod nazivm Scenes de la Vie de Boheme (Prizori iz boemskog života). Tema su siromašni francuski boemi – glumci, pjesnici, glazbenici, kurtizane itd…

Najslavnija adaptacija Henri Murgera jest ona Giacomo Puccinia, opera – La boheme.
La Boheme je ujedno i njegova jedina donekle autobiografska opera jer sadrži sjećenja na njegovo studentsko siromaštvo u Milanu.


Svršetak predstave i naklon

Radnja opere zbiva se u Parizu oko 1830. godine. Priča se vrti oko šestoro boema, slikara Marcella (Davor Radić) , pjesnika Rodolfa (Tomislav Mužek) , filozofa Collina (Luciano Batinić) i glazbenika Schaunarda (Alen Ruško), koji žive, ili bolje reći preživljavaju u siromaštvu, strepeći za egzistenciju. Uz njih su vezane i dvije djevojke – Mimi (Martina Zadro) i Musseta (Ivana Lazar). Životi tih ljudi prikazuju se u svijetu blizine svakodnevice, briga i veselih dokolica; brigama oko preživljavanja i ljubavnim problemima.
Iako govore za Puccinia da se ne bavi ni općim ni vječnim temama; teme poput ljubavi, boli i smrti koje prožimaju ovo djelo, strogo to niječu.
Opera završava tragično, Mimi dobiva tuberkulozu, te na kraju od nje i umire.

La Boheme je jedna od najtežnih predstava iz dirigentske i iz pjevačke pozicije, jako je zahtjevna, izjava je Josipa Šega, dirigenta ovosezonske zagrebačke premijere.

To se nažalost pokazalo i više nego točnim sudeći po kritikama. Svojim skromnim sposobnostima golog uočavanja i vrlo lucidne interpretacije usudit ću se vlastitim mislima osvrnuti podrobnije o samoj izvedbi predstave. Bez obzira, priznat ću i moju prosječnu (malo više, ipak) potkovanost opernim uratcima (zapravo mislim da u ovom slučaju mogu biti objektivnija u uspordebi sa ostatkom opernih pristaša, kulturnjaka, odnosno kulturne elite).

Orkestar je bio nesiguran. U određenim trenucima nadjačavao je soliste. Sve je to odigrano nekako šlampavo i nezgrapno, što se osjetilo u prijelazima odnosno kod preskakanja scena.
Režija Arnauda Bertranda bila je odviše samodopadna. Scenografijom se pokušalo dati nešto modernije, dinamičnije, drugačije..
Zbrojem; scenografija i efekti su graničili s neukusom kiča. Zahtijevnija scena sa poprilično rekvizita glumcima je često odvlačila pozornost i fokus sa najbitnijeg. Želja za efektnim je više pridonjela negativnom aspektu, a ono pozitivno bilo je prekratkog vijeka da bi ostalo upamćeno. Koncem IV čina, redatelj je scenografijom (padanje latica ruža sa "neba") toliko promašio željeno da je dojam bio jeftiniji od loših dimnih efekata sa početka osamdesetih.
No, nije sve bilo tako sivo ( ne, ne od dima).
Solisti, sa naglaskom na Mužeku i Zadro, vrlo su dobro izveli svoje uloge, oni su bili adut opere.

Kako je ova izvedba samo jedna u nizu interpretacija izvorne opere La Boheme veselimo se budućem susretu s njezinim opusom.

Opera dolazi i u drugim oblicima, tj. žanrovima. Od filma La boheme iz 1926. godine s Lilian Gish u glavnoj ulozi, La vie de boheme Akia Kaurismakija iz 1992., poznati mjuzikl Jonathana Larsona Rent iz 1996., te manje poznata opera Ruggeria Leoncavalla La boheme, iz 1897, ali i neki dijelovi filma Moulin Rougea Baza Luhrmanna.
Mjesto na kraju, namijenjeno je moćnoj ličnosti G. Puccinia i nekoliko detalja iz njegova osebujna života.
Rodio se 22. prosinca 1858. u gradiću Lucca. Jedna od njegovih najpoznatiji opera su Mannon Lescaute, Tosca, Djevojka sa Zapada, Maddame Butterfly, Turandot i Triptih.
Preminuo je 22. studenog 1924. u Bruxellesu od zloćudne bolesti.


Poveznice:
MetropolitanOpera La Boheme Synopsys
HNK.hr
ItalianOpera

U nedostatku love za benzin, premijera za nas smrtnike održana je 16. prosinca u movieplexovoj neprilagođenoj kino dvorani. Spomenuh benzin iz razloga što se nama najbliže vcx dvorane nalaze u Beču ili ti Grazu. No pričajmo malo o pozadini iza epa. To vam donosim budućem korigiranom tekstu. Ovo sada je kao i kod Camerona skica koja će prethoditi legendi.

Slijedi korigirana verzija...

-Ideju za ovaj film imao sam davno, ali je stajala u ladici sve ove godine, jer tehnologija nije bila na tom nivou. Konačno je došlo vrijeme da se ova priča napravi bez problema - rekao je Cameron, nakon završetka snimanja.

3D spektakl Jamesa Camerona priča je o bivšem marincu Jakeu Sullyu (Sam Worthington) prikovanom za invalidska kolica; koji dobiva avatar - novo tijelo u kojem može preživjeti boravak na dalekom planetu, Pandori. Budući je Pandorina atmosfera otrovna, stvoren je program Avatar kojim se ljudska svijest spaja na avatar, biološko tijelo kojim upravlja um spojenog i koje može preživjeti na smrtonosnom Pandorinom zraku.

Opasni planet je bogat rijetkim mineralom koji vladine korporacije trebaju kako bi rješile krizu na Zemlji.
Njegova je misija infiltrirati se među Na'vije (domorođački narod planeta Pandore) koji su postali glavna prepreka vađenju dragocjene rude. No, stvari krenu drugim smjerom kada lijepa Na'vijka, Neytiri (Zoe Saldana), spasi Jakeu život. Jakea prihvati njen klan i on, prolazeći kroz mnoga iskušenja i avanture, polako upoznaje njihov način života. Kako se odnos Jakea i Neytiri produbljuje, on počinje uvažavati Na'vije te na kraju postaje dio njih. No, uskoro će biti stavljen na najveću kušnju i povesti ih u epsku bitku u kojoj će se odlučivati sudbina čitavog svijeta...

U filmu se primjećuje tendencija ka kontra ustrojenju spram kapitalizma, militarizma i imperijalizma, u njihovu tipično američkom obliku. Radnja filma provlači teme i situacije koji su u tipičnoj opreci s navedenima. Ratna politika nasilja, tj. nepregovaranja s teroristima; eksploatacija teritorija bez obzira na žrtve, radi što efektivnije zarade, vs. izvorne vrijednosti starih naroda (u ovom slučaju Na'vi pandan su američkih indijanaca, usudih se...), duhovnosti, povezanosti s prirodom, zajedništva, jednakosti, tj. svih društvenih utopijskih odnosno idealističih ideja.
Na kraju, naravno, prevagne pravda, zasada, kao i u svakom holivudskom tipu blockbustera.

-Potencijalno uništenje ili spas ljudske vrste leže u našem odnosu prema tehnologiji, kaže Cameron, o tome kako je koristimo, načinu kako njome vladamo i kako ju uspjevamo spriječiti da ona ovlada nama.

No vratimo se tehnikalijama. U filmu ne nedostaje akcije i specijalnih efekata. Narod, planet, njegova flora i fauna, za čiji je predložak Cameronu služio biljni i životinjski svijet morskih dubina; je zadivljujuć. Tijek priče odvija se konzistetntno narativno bez ikakvih zamjetnih nedostataka u prijelazima scena tj. kadrova. Avatar je solidna SF ljubavna pričica koja zadovoljava, usudih se reći, ni više ni manje i prosječnog geeka, kao i prosječnu domaćicu. ..
Odnosno tipa željnog akcije i adrenalina kao i romantičnu dušu željnu ideala amor omnia vincit. Cameron je, naravno, mislio na sve; treba i pokriti taj silni novac (a i ušparat si za put na Mars).


Što se tiče 3D slijede razočaranja, možda je to bilo zbog neprilagođene dvorane zagrebačkog Movieplexa ili loše snimljenog filma, nikada nećemo saznati. Ukoliko ne otputujem u skoro vrijeme u londonski Electric Cinema gdje bih bila kadra u potpunosti doživjeti (ne)uspjeh 3D-a . Primam donacije za put, u svrhu što vjernijeg prikaza, naravno. Budući da se ne smatram kvalificiranom pisati o doživljaju koji sam iskusila u samo polovičnom obliku tu ću i stati.


Dvorana za projekcije, Movieplex, Kaptol Centar, Zagreb

Pošto film nije istina, nego laž, glumci se pretvaraju da su ljudi koji nisu, a situacije i okruženja su iluzorne; 3D je tu samo da silno pojača taj osjećaj istinitosti..mogli bismo reći da je u neku ruku to i uspjelo. Kao što i sam redatelj kaže, da 3D nisu predmeti i likovi koji lete prema publici, nego da je 3D način da gledate alternativnu stvarnost kroz prozor, odnosno pojačan osjećaj realizma.

-U ovom su filmu skupljena sva moja životna postignuća, to je najkompliciranija stvar snimljena u povijesti, izjavio je redatelj bez trunke skromnosti.

Poveznice:
IMDb Avatar
Avatar Official Movie Website
Youtube Avatar trailer

Zaželjeli ste se spektakla? Gledate u zgradu Muzeja suvremene umjetnosti kada ste u prolazu i zanima Vas kakva je iznutra i što nudi? I tome je došao kraj!

Ovaj petak, 11.12.2009., muzej je otvorio svoja vrata širem pučanstvu. Formalno otvorenje, za sve nas koji nismo imali privilegiju naći se u krugu izabranih s pozivnicama, trebalo je biti sutradan, u subotu 12. prosinca. No, slijedom anomalije natprosjećne koncentracije mase ljudi koja se okupila u predvorju, muzej je otvoren.



Stigavši u atrij MSU-a, uz impozantnu građevinu, jedino što sam mogla vidjeti bila je gužva. Gužva koja kao da je progutala sve društvene raznolikosti zagrebačke javnosti. Tu su se našli kulturnjaci, potom lažni ljubitelji umjetnosti u potrazi za kuhanim vinom, nekoliko canapea te pričom kako su baš oni posjetili muzej i prije njegova otvaranja za javnost. Našli su se tu i mladići koji su, u potrazi za zagrijavanjem uz svirku, preformans i pivo, zasjeli na klupice ispred muzeja. Javne ličnosti, novinari, obični građani te oni posebniji koji su svojim malenim kartonskim pozivnicama mahali ispred kustosa u želji da baš oni budu prvi koji će vidjeti dugo skrivene čari muzeja.

Dok sam konačno izašla iz vrtloga gužve, bila sam u stanju vidjeti performans Beat Busters Budala kod svemirskog tobogana koji se nalazi sa stražnje strane MSU-a. Nakon toga slijedila je još luđa vožnja uz live nastup benda Tobogan. Našao se tu i DJ Labosh, a gosti iznenađenja su doista iznenađenje kako za Vas, tako i za mene; Masssimo Savić, Matija Dedić i (ne)zamijenjivi Jinxi.



Uz onu, nama Zagrebčanima znanu- Dajte im kruha i igara! (op.ur.- zanimljivi su ti tajminzi veeliih događanja; Rujan fest; otvorenja "zatvorenih" prostora...; niču nekako uvijek kada u državnoj kuhinji u loncima počne kipiti- krize, izbori, čistke...). Bilo je to narodno veselje kolosalnih dimenzija kako i priliči otvorenju Muzeja suvremene umjetnosti!

No, dosta ove sarkastičnosti. Otvorenje MSU-a je zaista veliki događaj koji odskače u mjerilu za ostalima ovakova tipa.
To je jedna sasvim druga sfera, ona umjetnička, koja je oduvijek bila stub društva. Ona ima tendenciju podizanja svijesti; zbog najtrajnijeg i najšokovitijeg elementa, odnosno sposobnosti da se na vrlo nježan način ušulja u društveno tijelo... to jest trenutnu sliku sadašnjeg vremena; gdje radi skicu za buduću; bolju.
Odlična je stvar što se kretalo od toga da ovaj projekt bude svima pristupačan; Kako besplatnim danima, povoljnim ulaznicama, tako i raznim oblicima animacije gdje će i mali čovjek, koji inače strijepi od ovakvih mjesta i događaja, koje često etiketiraju kao elitistička i snobistička; imati hrabrosti proviriti. Vrlo je bitna popularizacija umjetnosti širim masama, u što naravno ne ulazi gubljenje vrijednosti samih djela i radova, radi komercijalizacije.



Program otvorenja trajao je tri dana. 10. prosinca muzej su razgledali prvo novinari, 11. prosinac bio je posvećen gostima koji su imali pozivnice i taj dan se smatra službenim danom otvorenja, a od 12. prosinca MSU otvoren je za sve posjetitelje. Taj dan održala se akcija „Potpisujem sve što je plavo“. Svi posjetitelji koji su donijeli neki plavi predmet bili su nagrađeni simboličnim poklonom. Među nagrađenima bila sam i ja, kada sam se slijedeći dan vratila sa plavim tiskovim upaljačem te u zamjenu dobila tjednu kartu. Koliko doznajem, kustosi imaju velike planove s mnoštvom pristiglih predmeta plave boje.

U zbirkama Muzeja suvremene umjetnosti danas se nalazi oko 12 tisuća djela suvremene umjetnosti, radova domaćih i stranih autora koji su nastali nakon 1950. godine. No, za razumjevanje moderne i suvremene umjetnosti, manji dio građe čine djela iz prve polovice 20. stoljeća.
Posjetioci mogu pogledati zbirke crteža, grafika, plakata, radova na papiru, eksperimentalnih filmova, fotografija te zbirke skulptura, medijske umjetnosti, slikarstva.
Zbirke sadrže djelia Josepha Beuysa, Christiana Boltanskog, Anette Messager, Nam June Paika, Victora Vasarelyja, Piera Dorazija, Otta Pienea, Jesusa Raphaela Sotoa, Almira Mavigniera. Zasluženo mjesto u stalnom postavu, uz poznate strance, dobili su Vjenceslav Richter, Miroslav Šutej i Aleksandar Srnec, Julije Knifer, Ivan Picelj, potom Edo Murtić, Dušan Džamonja, Tomislav Gotovac, Dalibora Martinis, Goran Trbuljak, Željko Jerman, Sanja Iveković, Kristina Leko, Željko Kipke te mnogo mlađi autori.

Muzej su zajednički financirali Ministarstvo kulture i Grad Zagreb, a građen je prema viziji arhitekta Igora Franića

Dana 10. prosinca 1948. godine prilikom potpisivanja Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, po prvi puta u povijesti čovječanstva priznato je pravo svih ljudi na "život, slobodu i sigurnost... bez ikakvih razlika" i pri tome udaren kamen temeljac za Međunarodni dan ljudskih prava. Ovaj datum je prekretnica u suvremenoj povijesti kada su se nacije svijeta udružile kako bi jednom i zauvijek stale na kraj genocidu nastalom za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Nesnošljivosti, diskriminacije, uznemiravanja i nasilje koje je postalo sveprisutna pojava na ulicama naših gradova u protekloj godini stvaraju otužnu sliku stvarnosti. Stvarnost koja je ništa više no izobličena slika ideala ljudske snošljivosti i tolerancije; naposlijetku, ideala koje 10. prosinac slavi.
U jeku otužne zbilje, Hrvatski helsinški odbor, u auli Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu dodijelio je nagrade najistaknutijim borcima za ljudska prava protekle godine.


Ekipa

No što su ljudska prava? Zaboravljeni ideal pisan u trenutku pobjede slobodna svijeta nad diktaturom, opresijom i genocidom.. Jesu li ona tako apstraktna za čovjekovo samoljublje da su morala biti zapisana? Isto tako, nisu li oni tek poopćavajuća moralna norma lišena vrijednosnih sudova i sankcija…? Sramotno je što naša, gotovo šest tisuća godina stara civilizacija, mora dodjeljivati nagrade kako bi osvijetlila najbolje i najzaslužnije za stvari poput poštovanja ljudskog života, nenasilja, tolerancije i mira; stvari koje bi trebale biti tako prirodne suvremenu čovjeku. To su uglavnom misli koje su me obuzimale dok sam žurila u HNK, našavši se u gužvi Vodnikove ulice.
Tragična je istina da živimo u svijetu koji treba, barem simbolično i statusno, odlikovanjima, istaknuti najzaslužnije pojedince za promicanje temeljnih ljudskih prava.



Predsjednik Hrvatskoga helsinškog odbora (HHO) Ivan Zvonimir Čičak u svom je govoru na dodjeli rekao kako se u Hrvatskoj u posljednjih godinu dana vide znatni pomaci u borbi protiv svih oblika kriminala, pogotovo korupcije. No kao najveći problem, Čičak je istaknuo, hrvatsko sudstvo. Smatra da je ono začahureno u svojoj nedodirljivosti i imunitetu bez kritičnosti unutar ceha. Naglasio je kako su i dalje u velikom porastu radni sporovi i prava iz radnog odnosa, pritužbe na djelovanje državnih tijela te socijalni problemi.
HHO-u se i dalje obraćaju građani "očajni, kako zbog sporosti administracije, tako i zbog potpunog ignoriranja njihovih problema."

Čičak je dao potporu novinarima u njihovu prosvjedu protiv cenzure u hrvatskom medijskom prostoru. Upozorio je na, kako smatra, sve prisutniju i agresivniju cenzuru u medijima te na sve prisutniji govor mržnje u brojnim člancima i komentarima.

Gradonačelnik Vukovara Željko Sabo, novinar Novog lista Neven Šantić, nadbiskup Marin Srakić i posmrtno aktivist HHO-a Petar Mrkalj laureati su ovogodišnje dodjele nagrada HHO-a osobama posebno zaslužnim za promicanje i zaštitu ljudskih prava u RH.
Nagradom Miko Tripalo, gradonačelniku Vukovara, HHO pokušava još jednom naglasiti svoje suosjećanje sa svim žrtvama stradanja tijekom opsade Vukovara te pijetet prema poginulima.


Zatišje u auli HNK slijed ceremonije

Nakon dodjela nagrada, još malo se zadržavam u praznim hodnicima HNK-a, ostavljena svojim mislima. Odjednom do mene dopire glazba.., živahni taktovi privlače me.. Odakle dolaze?! Vođena znatiželjom, novinarskom deformacijom, poput kunoichi ninje ili ruske špije ušuljavam se u glavnu dvoranu. Prizor iz filmova... Strani redatelj iz mračnog kutka praznog sjedišta negoduje na lošem engleskom, a glumci poput marioneta, protivno svojoj volji, slijede naredbe. Svađe, nezadovoljstvo, animozitet, netrpeljivost.. Zaintrigirana željom, da ono što sam zadivljeno gledala u nastajanju, opet i iznova, scenu po scenu, vidim u punom sjaju; saznajem da se radi o operi La boheme Giacoma Puccinia. Vidimo se na premijeri Arnaud!


proba La Boheme





Poveznice:
Hrvatski helsinški odbor
Office of the High Commissioner for Human Rights
Universal Declaration for Human Rights. wiki

Sigurno ste čitali ili čuli o raznim demonima, duhovima ili čudnovatim spodobama koje žive u starim gradovima svijeta; kao u Pragu ili Parizu, ili Londonu, ali kladim se da nikad niste čitali o čudovištima koje nastanjuju naš glavni grad, grad Zagreb.

U jednoj staroj knjizi koju sam pronašala na tavanu (lažem, niti je knjiga stara, niti sam je ja pronašala na tavanu) pročitala sam o nekad aktivnim, a sad usnulim čuvarima Zagreba.
Dakle, Zagreb su nekoć nastanjivali Grifoni, demoni i ostala fantastična bića.
Svako od tih bića imalo je svoju ulicu, zgradu ili dio grada koje je nastanjivalo. Većina njih bila je varljive čudi i vrlo hirovitog raspoloženja. Više manje svi oni imali su sklonost u određenim prilikama i okolnostima reagirati i dobro i loše. Mogli su pomagati ljudima, ali mogli su se i vrlo okrutno osvećivati. No ipak, većina zagrebačkih beštija bila je neutralna i nije se previše pokazivala građanima (ali uvijek ima iznimaka).
Tu i tamo bi se znalo dogoditi da priupitaju nešto, nekog sasvim slučajnog prolaznika.
Tako se dogodilo da me je jedan mlađi lav pitao koliko je sati dok sam prolazila ispred galerije Starih majstora na Zrinjevcu.

Još i dan danas lavlje glave i kipovi krase stare zagrebačke zgrade i palače; pa ako se ikad izgubite, ne očajavajte, nego upitajte jednoga od njih za pravi put. Sigurna sam da će vam pomoći ( pomogli su i meni u više navrata ), jer su i oni usamljeni na svoj način.


Bitka minijatura stvorenja fantastičnih svijetova

Kada je J.R.R. Tolkien pisao prve stranice Hobita ili triologije o prstenovoj družini, mislite li da je mogao naslutiti da će njegove stranice udahnuti život čitavim svijetovima fantastičnih bića, vrlih stvorenja, čudovišta, i spodoba?
Naime, upravo u našem gradu, postoji mjesto gdje usnuli čuvari, beštije, spodobe, vilenjaci i fantastični, izgubljeni svijetovi tragaju za ljudima koji će ih oživjeti. Nazovimo to portalom, vratima u jedan sasvim drugačiji svijet.


Warhammer minijature

Mjesto je UMS Agram (interesantan akronim „UMS“ zvučnog karaktera, naime predstavlja udrugu minijaturista, maketara i igrača stolnih igarara)

Skupina entuzijasta i zaljubljenika u svijetove gdje pojavnost postaje zbilja, osnovala je udrugu 2003. godine. Njihova misao vodilja bila je stvoriti mjesto u užurbanom i tmurnom gradu gdje ljudi željni putovanja kroz vrijeme, spoznaje fantastičnih svijetova mogu naći svoj dom.
Štošta možete raditi u UMS Agramu. Na primjer, možete modelirati minijature, skupljati, bojati, stvarati vlastite vojske u Warhammer svijetu Games Workshopa te voditi epske bitke s (ne)prijateljima. Možete stvarati vlastite svijetove, zemlje, pišući ih pretvarati u djelo. Naposlijetku možete samo navratiti kao što sam ja to učinila i zaviriti u čaroban svijet daleko od svakodnevnih briga i problema stvarnosti.




Poveznice:
Games Workshop
UMS Agram
Warhammer Online

“Ali vi niste pravi cirkus! Pravi cirkus ima životinje! Cirkus bez životinja je kao avion bez krila”. Kritizirali su tradicionalisti kad se na australsku kopnu pojavio ženski cirkus. Žene se nisu dale smesti i odgovorile su: “Avion bez krila je raketa!”

Upravo su pripadnice australskog ženskog cirkuskog pokreta bile pionirke koje su branile ideju da i cirkus bez životinja, na zgražanje konzervativaca, može biti cirkus.
U Francuskoj se zatim počinju otvarati cirkuske škole, što je uslijedilo i u ostatku svijeta. Sve to ohrabrilo je emancipaciju žena u široj društvenoj zajednici.


Lina Jungergard

Ovogodišnje, peto izdanje Festivala novog cirkusa, održano je od 26. do 30. studenog. Tematski se opredijelilo za ženski cirkus i značaj žena u njegovom razvoju. Tim povodom imali smo priliku pogledati predstave autorica iz Francuske, SAD-a, Velike Britanije, Švedske, Kolumbije, Njemačke i Hrvatske. Predstave su se održavale na više lokacija; u Zagrebačkom kazalištu mladih, na sceni Travno Zagrebačkog kazališta lutaka i u prostorima Tvornice Jedinstva.
Tema koncepta ženskog cirkusa, provlačila se kroz preformans, predstave, izložbe, konferecije, panel diskusije.

Za mnoge taj žanr navodno ne postoji. Povijest razvoja cirkusa je navodno dominantna muška povijest.

Takvim razmišljanjima donosi duboko ukorijenjena, već automatska, nesvijesna, stereotipizacija, odnosno, rodna diskriminacija. Prisutna jednako i u muškarcima i u ženama našeg doba. Povijesni događaji, društvene ideje, razni koncepti, paradigme, poztivne-negativne, kroz godine su se taložile u svijesti čovjeka; suptilno utkane u nematerijalno tijelo nas bića. U naša sebstva.

Od inkvizicije koja je istjerivala drugačije, ono “pogrešno”, do propagiranja Biblije kao svetog slova, prava glasa, objektivizacije žena, institucija ljepote… Sve je to utjecalo na kulturološke obrasce po kojima se ženi, rigidnim tumačenjima, odredila uloga podređenog i manje važnog bića. Pririodi žene nije predodređen iskok iz norme.
Upravo cirkus, kao trampolin natprosječnosti i različitosti oba spola, dolazi kao provokacija temeljima konzervativnog poimanja svijeta. Eksperimentiranje unutar polja cirkusa, lutkarstva, trbuhozborstva upire prstom istodobno u odbojno i privlačno. Upire van konvencija svijeta. Koncepti koji su uveseljavali narod, u doba kada još nije bilo televizije nego je upravo cirkus imao privilegiju poštivati ili zaobilaziti društvene kriterije.

Suvremeni cirkus se bavi ženama gledanim u odnosu što njihovi preformansi mogu reći o rodnim ulogama žena u našem društvu.
Izazov se radi kontradikcijom dualizma; pitanju žene kao objekta koji se izvodi i subjekta koji izvodi.


Lina Jungergard i Andrea Meneses Guerrero

Na zadnjem danu festivala, u Tvornici jedinstva nastupile su dvije britanke, kolumbijska i švedska emigrantica, iz trupe Psychological Art Circus.

Psychological Art Circus izvedbena skupina koju su u Londonu osnovali umjetnici iz Franscuske, Italije, Portugala, Švedske, Njemačke, Engleske, Poljske i Kolumbije. Spojili su vizualne umjetnosti, zračni cirkus, korporalnu mimu, suvremeni ples i kazalište. Njihov izvedbeni debi slijedio je povijest slučaja Anne O, stvarnim imenom Berthe Pappenheim, autrijsko-živovske emigrantice i osnivačice lige židovskih žena, koju se Josef Breuer i Sigmund Freud liječili od histerije. Njezin tretman smatra se začetkom psihoanalize, koji je bio i pogonsko gorivo za kreiranje skupine Psychological Art Circusa.

Predstava dviju trapezistica, nazvana "Human Document", spoj je zračnog cirkusa, mime i zvuka. Umjetnice scenski oživljavaju razgovore engleskog spiritualnog medija Olive Pixley i njezinog poginulog brata. "Human Document" poziva gledatelje na putovanje u egipatske i hermetističke misterije, upoznavanje magijskih i spiritualnih sila te na otkrivanje tehnike svijetla.
Govori o životu nakon smrti. O boli koja ostaje živima. O stanjima svijesti koja nastaju u trenucima izgubljenosti, apatičnosti i samoće. O stvarima koje nestaju jer više ne znamo kojim jezikom da ih izgovorimo.
Tijela su kao posude sjećanja i mjesta kontinuiranih borbi, a skidanje indentifikacijskih slojeva koji ih drže prizemljenima, oslobađaju ih težine. Umjetnice kroz korporalnu umjetnost poručuju da postoji izlaz, da postoji čarolija, drugi svijet, druga dimenzija. Pokretima koji su bili puni, izražajani i snažani, a opet zaustavljeni, zaleđeni, to su i pokazale.


Cirkuskabare

Ali… Iskrivljuje li ispovijed vlastito iskustvo?

Hugues Lettaner rekao je “ Ne vidi svoju umjetnost kao izraz virtuoznosti, nego kao sredstvo za upoznavanje razlika, bizarnosti.”
Nakon predstave održan je afterparty na temu: Što je muškarac bez brkova, što je žena bez brade?!



Poveznice:
PsychologicalArtCircus.net
Festival novog cirkusa
Dnevni kulturni info

U povodu Međunarodnog dana tolerancije, jučer je na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, održan peti koncert sjećanja na Luku Ritza i mlade žrtve nasilja.

Zamišljen je kao edukativno-glazbena manifestacija pod nazivom "Svačije je pravo živjeti", kojom se mladima želi poslati poruka tolerancije, mira i suosjećajnosti. Poruka, koja je pjesmom, odjeknula sa glavnog zagrebačkog trga zahvaljujući bandovima Psihomodopop i Adastra. Plakati prepuni poruka protiv nasilja osvanuli su na svakom kutku grada. Posjetitelji, slučajni i namjerni prolaznici u mirnoj i tolerantnoj maniri upriličili su ovaj događaj. Na trenutak, po strani ostavivši svoju svakodnevicu.
Lukini roditelji Suzana i Reno Ritz, pridružili su se organizaciji ovakvih manifestacija te borbi protiv uličnog nasilja i nasilja u školama; u nadi da bi spasili Lukin slučaj od zaborava i time osvijestili društvo i spriječili buduće žrtve.


Adastra

U noći 1. lipnja 2008., Luka Ritz je vraćajući se kući zajedno s kolegom, brutalno pretučen na zagrebačkom Mostu slobode. Nakoliko dana kasnije, mladić je preminuo.

Istraga mjesecima nije otkrila napadače. Iako su mediji isprva popratili taj sramotni događaj; slučaj je tokom ljeta, zaboravljen u očima javnosti. Zahvaljujući naporima prijatelja Luke Ritza, grad Zagreb, nekoliko je rujanskiih noći bio prekriven plakatima koji su pozivali javnost da ne zaboravi na Lukin slučaj. Prilikom same akcije mladića, kako doznajem, susret sa stanovitim novinarom jednog dnevnog lista u Hrvatskoj, bio je odlučujuć za ponovnu aktualizaciju slučaja Luke Ritza u medijima.
Javnost je tada upoznala Luku Ritza, ovaj puta kao osobu, mladića, prijatelja, učenika, člana obitelji, žrtvu uličnog nasilja koja je odbila postati samo ime na listi zaboravljenih slučaja.
U studenom iste godine, pet mjeseci nakon Lukine smrti, uhićena su petorica maloljetnika i mlađih punoljetnika osumnjičenih za sudjelovanje u cipelarenju i premlaćivanju Luke i njegovog kolege.

Zagreb je u samo godinu dana postao nasilno mjesto. Ulice na kojima smo se osjećali sigurno i noćima, postale su strane i opasne. Apatija i netolarancija društva uzele su maha pretvorivši Zagreb u poprište zločina, u iskrivljenu sliku onoga što je nekada bio.
Lukina smrt izazvala je šok i glasno odjeknula u Zagrebu i cijeloj Hrvatskoj. Postao je simbol borbe protiv uličnog nasilja. Zagreb je upoznao suosjećanje. Hrvatska javnost postala je osjetljivija na problematiku nasilja među mladima.



Poruka ovog događaja, poruka je koju ne smijemo zaboraviti. U protivnom, posljedice su nasilan i nesiguran svijet;
svijet i misli koje ostavljamo našoj djeci. Hoće li to biti poruka mira ili nasilja? To naposlijetku ovisi o nama.



Poveznice:
LukaRitz.com
Dnevnik.hr Svačije je pravo živjeti

“If a thing's worth doing, it's worth doing slowly”… Slogan britanske skupine Massive Attack ogledni je primjer načina na koji su 6. studenog u Domu Sportova uveli publiku u svoju psihodeličnu glazbenu sagu.

Nakon šest godina izbivanja, “pioniri trip-hopa” kako ih svi popularno nazivaju, svratili su ponovno u Zagreb, usklopu turneje koja je počela u Londonu, a završiti će u Švicarskoj. Promoviraju svoj peti neimenovani, neizdani studijski album.
Skupinu su 1980. u Bristolu okupili DJ Grand Marshal (Daddy G), Andy Vowles (Mushroom) i MC Robert Del Naja, kojima se kasnije pridružio Adrian Nicholas M. Thaws poznatiji kao Tricky. Prvotno ime im je bilo The Wild Bunch, dok je Massive Attack nastao kao spin off trojca. Čekali su dugih osam godina na hit, tek 1988. na tržište su plasirali singl Any Love pod indie labelom.
Tipičnom putanjom razvoja glazbenika, počevši od slaganja playliste od tuđih materijala, do nastupanja u lokalnim podrumima i garažama, dečki su zavladali Bristolskom underground scenom. Bili su drugačiji, željeli su napraviti nešto novo, težili tome i uspjeli.

O tipizacjii sa trip-hopom, Daddy G je u jednom intervjuu izjavio „Mrzili smo tu riječ, ako se nas pitalo, Massive Attack je bio jedinstven i trpanje u ladice je bilo čisto izrugivanje”.
Inače prosta definicija trip-hopa je hip-hop s elementima psihodelije. Iako Massive Attack provlači sve tri nijanse kroz svoj zvuk, oni eksperimentiranjem uvode još; elemente ambijentalnog, electro, rock i minival zvuka. Nakon godina rada i suradnje sa impozantnim line-upom glazbenika profilirali su se i na globalnu scenu. “Dobri smo koliko su dobri naši suradnici”, izjavili su jednom prilikom.
Massive ima kvalitetan opus diskografije, od studijskih uspješnica Blue Lines (1991), Protection (1994), Mezzanine (1998), 100th Window (2003), Heligoland (2010), do filmskih soundtracka, kompilacija i mnogih singlica.


Daddy G i Martina Topley-Bird

Martina Topley-Bird, britanska pjevačica, koja je prije surađivala s glazbenikom Trickyem, otvorila je koncert kao predizvođač, a kasnije se i pridružila dečkima kao glavni vokal.
Svojim tihim, anđeoskim glasom izvela je izvrstan sakralni intro.

Napokon, nakon jedan sat kašnjenja odjekuli su i uvodni taktovi Hartcliffe Stara. Atakovci su laganim ritmom, prigušenim svijetlom, laserskim efektima, dim mašinom, stvorili pomalo sablasnu atmosferu. Progresivnijem razvoju zvuka pridonjele su dvije ritam mašine, a prostor dvorane ispunio je moćan zvučno-vizualni boom.

Crvene brojke, binarni kodovi heksanumeričkih šifri stvaraju slova na fluorescentnom ekranu. Slova postaju riječi, naizgled nasumične i besmislene pretvaraju se u sustave misli… Svijest i kritično mišljenje čovjeka, pojedinca dovedeno u pitanje u laserskoj triviji zasljepljujućih svijetala… Tocquille, Chomsky, socijalna problematika; poruke budnosti u hipnotičnom spektaklu prikazane na velikom ekranu.


Martina Topley-Bird

U prvom dijelu sto minutnog koncerta dečki su odsvirali uspješnice Teardrop, Angel, Mezzanine, Rising son, dok su u drugom djelu (3 bisa) odsvirali Unfinished Sympathy (poznatu i po kultnom video uratku Davida Lyncha, snimljenom u samo jednom kadru) i fantastičan remix Safe from Harm u trajanju od sedam minuta.


Massive Attack

Kad Massive Attack nastupa u živo, uobičava reinterpretirati studijski materijal. Obradovaši oko devet tisuća posjetitelja starim hitovima, novi uratci su naišli tek na mlak prijem. Koncert je zadovoljio kvalitetnim nastupom i dobrom atmosferom, koja bi sigurno bila intenzivno intimnije mističnija da se radilo o nekom manjem, klupskom prostoru. Ozvučenje tj. zvuk bi bili bolji, jer u takvim prostorima ljudi su suptilno primorani na pokornost šutnjom, dok je u ledenoj dvorani u trenucima žamor publike nadjačavao sam band.
Koncert je završio pjesmom Karmacoma, a od gostiju su uz Martinu nastupili i reggae legenda Horace Andy te njihova vječna pratilja, Deborah Miller.



Poveznice:
MassiveAttack.com
TripHop Music

Japanski kišobrančići zapiknuti u sladoled ili bakin svileni kimono s otiskom zmaja?!

Ne mogu se odlučiti koje je sjećanje krivac za moju osobnu opsesiju Japanom, tom zagonetnom dalekoistočnom zemljom. Možda nije ni bitno… Bitno je da ta privlačnost prema Zemlji izlazećeg sunca i svime što dolazi iz nje, koju gajim iz vrlo ranog spoznajnog doba i dalje postoji u meni.
To me u noći ponedjeljka namamilo da dođem do Savskog Nasipa..

U zagrebačkoj je Močvari, taj ponedjeljak, 26. listopada nastupio najčudniji band ikad, Maywa Denki. Eksperimentalna, ekscentrična, roboworkshop ekipa dolazi nam iz Japana.

Novmichi Tosea

Zagreb su posjetili u sklopu izložbe DeviceArt.
Device art je manifestacija koja prezentira jedan drugačiji umjetnički koncept. Umjetnicima je sam sadržaj ujedno i tema djela koja dobiva svoj smisao tek posredstvom nekoga ili nečega trećeg, odnsono u interakciji sa čovjekom.
Sama je izložba preobražena u festival jer je popraćena raznim predavanjima, preformansom i zabavom
.
Maywa Denki se u cijeloj priči našao jer i oni djele taj koncept; koncept da je medij sadržaj i da su umjetnički radovi namijenjeni igri i komercijalnoj distribuciji.
Ta kolektivno umjetnički obrazovna organizacija okupljena oko braće Masamichi i Novmichi Tosea, nastala je 1993. u Tokyu. Naziv su preuzeli od imena kompanije njihova oca koja se bavila proizvodnjom aviona u II svj. ratu.
Članovi banda nose uniforme koji simboliziraju radnike električnih pogona, sektora koji je zaslužan za rastuće goospodarstvo Japana u periodu rastuće populacije.
Parola kojom se vode "stvarajući umjetnost" je odraz onoga čime se bave. Stvarajući umjetnost oni promoviraju svoje produkte. Iskorištavajući najbolje što pružaju različiti mediji, oni promoviraju svoje proizvode.



Maywa Denki njeguju specifičan industrijski stil u svome djelovanju. Njihov rad naziva se proizvod, a nastupi demonstracijama proizvoda. Kako bi još pojasnili, Maywa Denki su ujedno i izumitelji. Uz glazbu bave se i robotikom i kreiranjem besmislenih prizvoda. Umjesto instrumenata oni imaju bizarne robote, poput robota polužene koja je ustvari polu instrument nalik gajdama; set automatiziranih ksilofina koji se otvaraju poput cijetova, koji zahvaljujući električnom naboju od 100V , fizičkom udaranju po materijalu i vibraciji, proizvode zvuk.
Cilj takvog truda članova nije samo zabaviti publiku, nego i povratak izvoru glazbe.
Kako to objašnjava Novmichi Tosea; oni žele odvojiti glazbu od materijala te ponovno vratiti pozornost na izvor glazbe.
Nihova glazba nije digitalna, ona funkcionira po analognom principu. Digitalne su komande koje kompjuter šalje robotima tj. instrumentima, koji izvode mehaničke pokrete, tj. sviraju. Ukoliko dođe do kvara, dečki to popravljaju na licu mjesta.

jedan od raznovrsnih besmislenih produkata

Tu je večer došlo do kratkog spoja, ali ne mehaničkog, nego onog između publike i banda. Njihov toliko kreativno usavršen nastup, nafilan pozitivom, sve nas je obavio u jedan ružičasti balon u stilu “borg collective”-a, samo puno romantičniji, i bez onih čudnih implantanata.
Formula interakcije je uspješno izvedena.